U gotovo svakom sportu s vremena na vrijeme pojavi se osoba koja svojom karizmom i načinom igre doslovno opčini fanove. U košarci je to bio Jordan, u nogometu Maradona, u golfu Tiger Woods, a u malo poznatom snookeru to je Ronnie O’Sullivan. Fantastičan igrač, fascinantan čovjek i, bez obzira na to što za njega vjerojatno nikad niste čuli, bez ikakve sumnje jedan od najvećih sportaša svih vremena.
Snooker – dokaz da su sve najbolje stvari proizašle iz dosade
Za one koji nikad nisu čuli za snooker, evo kratkog uvoda. Za oboje preostalih – slobodno preskočite ovaj odlomak.
Dakle, snooker. Igra koju neuko oko često miješa s poznatijim bratom – bilijarom. Ali, neoprostiv je to grijeh. Bilijar je, zapravo, tek neugledna i priprostija verzija plemenite igre snookera. Nešto kao nogomet i talijanski nogomet.
Snooker iznimno je popularan u šačici zemalja koje su imale (ne)sreću da ih u nekom periodu povijesti pokore Britanci. Iako je sam nastanak sporta teško precizno odrediti, pretpostavlja se da je izumljen krajem 19. stoljeća u Indiji. Britanski vojnici poslani u ovu daleku zemlju pauze između čaja i izbjegavanja krava po cesti kratili su partijama bilijara, a s vremenom im je maleni stol dosadio te su uvodili mnoge varijacije u igru. Jedna od tih varijacija bila je dodavanje novih kugli i širenje klasičnog bilijarskog stola. Kroz nekoliko godina vojnici su neformalnom predajom usuglasili osnovna pravila, a zanimljivo je da u početnim godinama igra koju su igrali samo najprekaljeniji biljaristi uopće nije imala ime.
Izraz snooker u to vrijeme se koristio za tek pridošle i neiskusne vojnike, a legenda kaže da je za vrijeme jedne od dugih partija nove verzije bilijara pukovnik sir Neville Chamberlain svog protivnika, koji je upravo promašio jedan jednostavan udarac, podrugljivo nazvao ”snookerom”. Nije bio ni svjestan da je u tom trenutku imenovao sport za kojim će zaludjeti mase u Indiji, Kini i Velikoj Britaniji. Isključivo u Indiji, Kini i Velikoj Britaniji.
Da, snooker je sport koji se igra praktički samo u ove tri zemlje. Slično kao što se vaterpolo igra samo u Hrvatskoj, Srbiji i Italiji, samo što u snookeru igrači nešto i zarade.
Pravila igre
S pravilima nećemo duljiti, ali da bi razumjeli genijalnost O’Sullivanovih poteza koje ćemo prikazivati u nastavku potrebno je ipak poznavati osnove igre. Za početak, pogledajte kako izgleda stol za snooker.
Kao što vidite, od klasičnog bilijara razlikuje se po većem broju kugli na stolu. Igrač koji je na potezu mora ubaciti crvenu kuglu, nakon nje bilo koju od obojanih kugli i zatim ponovno crvenu kuglu. Obojane kugle nose od 2 do 7 bodova i vraćaju se na stol nakon svakog ubačaja, dok crvene kugle nose jedan bod i ostaju u rupama nakon što ih igrač u njih ubaci. A to nije nimalo jednostavan zadatak. Stol za snooker velik je 3,5×1,7 metara, dok su rupe tek nešto šire od samih kugli i igrači pri svakom udarcu imaju marginu pogreške od tek nekoliko milimetara da bi kugla završila u rupi. Molimo shvatite koliko cijenimo Ronnieja O’Sullivana kad u rečenicu koja sadrži riječi ”milimetri” i ”rupa” nismo ubacili foru o tvom penisu.
Najveći koji je ikad držao štap
Da bi shvatili koliki je uspjeh snooker učiniti zanimljivim spomenimo kako je to jedini sport u kojem se gledatelji izbacuju iz dvorane ako malo glasnije udahnu i u kojem igračima prijeti kazna ako im košulja nije pravilno uvučena u hlače
I sve je to bilo divno i krasno, nebitni snooker igrali su britanski lordovi i dokoličari, s vremenom su profesionalni snukeraši počeli zarađivati desetke tisuće funti, ali malo tko je zapravo mario i za sport i igrače. Sve dok se nije pojavio on – najveći koji je ikad držao štap i čovjek koji je zeleni stol učinio uzbudljivim – veliki Ronnie O’Sullivan.
Ok, ona dva ljubitelja snookera s početka priče sada vrte glavom pa ćemo spomenuti i veličine poput Stevea Davisa, Stephena Hendryja i Johna Higginsa, ali nitko nikad štapom nije baratao tako jednostavno kao veliki Ronnie, bez ikakve sumnje najtalentiraniji igrač u povijesti igre. Čovjek najmirnije ruke i najluđe glave koju je snooker ikad vidio.
Sex, droga i alkohol
Ronniejeva priča počinje je 5. prosinca 1975. godine u Chigwellu, malenom naselju u predgrađu Londona. U karijeri je zaradio preko 100 milijuna kuna i danas živi… Pa u istom tom Chigwellu, naravno, Ronnie O’Sullivan sve je samo ne tipična sportska zvijezda. I nakon 20 godina zvjezdanog statusa i dalje živi preko puta roditelja koji su ga, kažu mnogi, u isto vrijeme učinili najboljom i najgorom osobom na svijetu.
O’Sullivan se snookerom počeo baviti u najranijoj dobi, otac je primijetio njegov talent i kupio mu veliki stol za vježbu. I nemojte misliti da je to isto kao onaj put kad vam je otac kupio plastični koš jer ste od rođaka iz Njemačke dobili stare Nikeice i umislili da ste Jordan. Stol za snooker košta 30-ak tisuća kuna, što i nije bio malen izdatak za Ronnieja starijeg, vlasnika nekoliko sex shopova u Londonu.
Ali mlađi O’Sullivan bio je rijetko viđen talent, već s 12 godina pobjeđivao je 30-godišnjake, a sa 16 godina postao je profesionalni igrač i budućnost je za njega izgledala blistavo. A onda je Ronnie stariji odlučio u lokalnom pubu nasmrt izbosti nekog nesretnika i završio na 18 godina u zatvoru. Mladi Ronnie bio je blisko povezan s ocem i apsolutno shrvan činjenicom da će ga sada viđati samo vikendom, no nekako se pribrao i čvrsto odlučio da će postati najbolji snukeraš svijeta samo da se otac u zatvoru ima čemu veseliti. I krenulo mu je sasvim dobro, dobio je 76 od 78 profesionalnih mečeva u prvoj godini karijere, a protivnike je poniživao igrajući takvom brzinom da mu je, nakon jedne rekordno brze pobjede, poznati irski voditelj Alan Hughes dao nadimak ”The Rocket”.
S ocem u zatvoru, veliku podršku Ronnieju je na početku karijere pružila majka, sve dok i ona nije odlučila vidjeti kako izgleda zatvor iznutra zbog utaje poreza.
O’Sullivan tada ostaje sam sa svojim nevjerojatnim talentom. Imao je svijet pred sobom, ali nije znao kako ga osvojiti.
Borba s demonima
Nakon ovih turbulentnih događanja s početka karijere počinje Ronniejevo ludilo. Igrač koji je već s 17 godina i 358 dana osvojio svoje prvo prvenstvo Velike Britanije (i do danas ostaje najmlađi igrač kojem je to uspjelo) na turnirima je bio totalno nepredvidljiv. Jedno popodne igrao je savršeni snooker i ismijavao svjetske prvake, da bi preko noći sjeo u auto, otišao u rodni Chigwell i toliko se zapio da bi sutra mamuran teturao oko stola i, umjesto na ubačaj kugle, koncentrirao se da ne izbaci 18 litara crne pive koju je sinoć polokao.
Ali čak i takav, lud i nepredvidljiv, O’Sullivan je nizao uspjehe. Postao je najmlađi igrač u povijesti koji je osvojio Masters (nešto kao Masters turnir u tenisu gdje se susreću samo najbolji igrači), a taj uspjeh je ponovio još 4 puta, dok je od 1992. do danas 5 puta bio svjetski prvak, posljednji put 2013. godine kad je izveo čudo i osvojio najprestižniji turnir na svijetu samo zbog toga što mu je bilo dosadno kući nakon što godinu dana uopće nije igrao snooker.
– Na što je ovaj sport spao kad dripac poput mene koji povremeno baci koju partiju može osvojiti titulu svjetskog prvaka – izjavio je nakon druge uzastopne titule Ronnie, čovjek koji ni danas ne zna odgovoriti na pitanje igra li snooker jer ga voli ili mrzi iz dna duše.
Izjave poput ove sastavni su dio O’Sullivanove karijere. Uvijek je bio brutalno iskren i nikad nije znao ni htio skrivati stvari koje ga muče. Otvoreno je tako pričao o borbi s drogama, alkoholom, kliničkom depresijom i suicidalnim mislima.
– U nekim trenucima bilo mi je sasvim normalno pobjeći s turnira, strusiti 15-ak Guinnesa koji se, obavijestite druge, i ne slažu najbolje s tabletama Prozaca koje sam pio na šake – mrtav hladan izjavio je jednom prilikom za The Guardian.
Kada bi se Ronnie prijavio na turnir nitko zapravo nije znao što da očekuje. Jednom prilikom napustio je četvrtfinalni meč turnira jer mu se nije svidjelo kako je izveo jedan udarac, na drugom turniru bi vrijeđao protivnika koji igra presporo, na trećem razbijao štapove, a na četvrtom se ošišao na ćelavo između dva meča jer, kako je kasnije izjavio, ”nije imao hrabrosti da se ubije”.
A sutradan bi već bio odlične volje i izvodio ovakve gluposti:
Unutarnji demoni O’Sullivana su pratili čitavu karijeru. Budući da je u Velikoj Britaniji zvijezda i medijima zanimljiv kao, primjerice, Rooney ili Beckham, kroz godine su mu svakakvi likovi nudili pomoć. Jedan od psihijatara uvjerio ga je da ga desna ruka boli jer je to ruka kojom mu je otac ubio onog nesretnog mladića u pubu, a onda je valjda i poluludi Ronnie shvatio da je dovoljno depresivan i bez da ga kvazi psiholozi podsjećaju da mu je otac ubio čovjeka te je odlučio preuzeti kontrolu nad svojim životom.
Počeo je odlaziti na sastanke anonimnih alkoholičara i anonimnih narkomana, a na jednom od tih sastanaka upoznao je i buduću ženu. Nikad nije postao sasvim normalan, i dalje bi iz čista mira partije najvećih turnira igrao s mokrim ručnikom oko glave ili namjerno gađao krive kugle samo da što prije ode kući, ali, u njegovim okvirima, bio je koliko-toliko normalan.
A onda se 2008. godine rastao od žene i krenulo je novo ludilo. Od njegovih promjena raspoloženja učestalije su postale jedino najave da se ostavlja snookera. Od 2008. do danas praktički nije bilo tjedna kad ne bi najavio mirovinu.
– Vratio sam se jer mi je bilo dosadno i jer je školovanje djece tako prokleto skupo. Sad kad sam prošao u polufinale zaradio sam dovoljno za par godina života tako da mi uopće nije bitno hoću li dobiti ovaj meč ili ne. Želim samo što prije otići kući i biti sa svojom djecom – izjavio je nakon prolaska u polufinale turnira u 2013. godine, da bi koji mjesec iza toga govorio kako uživa u snookeru i želi se natjecati, ali samo ako se turnir održava dovoljno blizu Londona da može autom otići spavati kući u Chigwell.
Najtrofejniji luđak u povijesti
O’Sullivan je u karijeri osvojio sve što se osvojiti može. Peterostruki je svjetski prvak (Steven Hendry drži rekordnih 7 titula, ali i on je 2008. godine izjavio kako je O’Sullivan daleko najbolji igrač u povijesti), rekordnih 12 puta ostvario je maksimalni mogući rezultat – 147 bodova u jednom ”frameu” (u snookeru je frame ono što je u tenisu set), a drži i rekord za najbrži maksimalni rezultat u povijesti – 5 minuta i 20 sekundi.
Ovo vam možda ne znači mnogo, ali recimo da je maksimalni rezultat u snookeru statistički jednako vjerojatan kao da nogometni branič zabije hat-trick. I sad zamislite da isti taj branič zabije hat trick u prvoj minuti utakmice i možda ste otprilike shvatili koliko je teško u 5 minuta ubaciti sve kugle sa stola.
Ali, O’Sullivan je zapravo obožavan jer nikad nije pretjerano mario za rekorde i titule. Tokom karijere više puta je vrijeđao protivnike jer igraju presporo i uvijek se trudio prije svega biti – zabavljač, čak i kad bi ga njegove egzibicije koštale mečeva i tisuća dolara. Jednom prilikom došao je na korak do maksimalnog broja bodova (podvig koji neki igrači nikad ne ostvare) i odlučio da mu se ne da ubaciti posljednju kuglu jer je nagrada premala. Sudac ga je doslovno morao preklinjati da dovrši partiju, a nakon kratkog nagovaranja Ronnie je posljednju crnu kuglu opalio tako nonšalantno i s takvom silinom da je svima bilo jasno kako ga uopće nije briga gdje će završiti. A završila je u rupi, naravno. Bio je to njegov deseti maksimalni rezultat (147 bodova) čime je postao prvi čovjek s dvoznamenkastim brojem ovih najprestižnijih dostignuća u snookeru.
– Nakon što sam ubacio prve dvije kugle rekao sam sucu da sazna postoji li novčana nagrada za maksimalni rezultat. Kada mi je rekao da nema nagrade odlučio sam ne ubaciti posljednju kuglu. Maksimalni break je magičan trenutak u životu snukeraša i treba ga obilježiti na poseban način, a ne s pišljivih 4000 funti. Kad platim porez, što mi ostane? Htio sam izaći iz dvorane, ali onda mi je sudac nabio grižnju savjesti i rekao da učinim to za fanove – izjavio je poslije meča Ronnie i optužio vodeće ljude turnira za škrtost.
Drugom prilikom, još kao mlad i zelen igrač (1996.), u prvom kolu svjetskog prvenstva protiv Kanađanina Alaina Robidouxa nekoliko je važnih udaraca odigrao lijevom rukom. Robidoux se toliko naljutio zbog toga da je odbio O’Sullivanu čestitati na pobjedi, a ovaj je kasnije izjavio da je to učinio jer ionako lijevom igra bolje nego što će Robidoux ikad igrati desnom.
Zbog ove izjave prijetila mu je suspenzija, a da dokaže kako stvarno može igrati s obje ruke, dogovorio je meč s višestrukim prvakom u bilijaru Rexom Williamsom kojeg je pobijedio 4-0 igrajući sve udarce samo lijevom rukom.
Sve optužbe nakon toga bile su odbačene.
A gdje je Ronnie danas?
Na vrhu naravno! Nakon bračnog brodoloma, 2012. godine započeo je novu vezu, osvojio četvrtu titulu svjetskog prvaka i objavio da se povlači iz sporta kako bi mogao biti s djecom. Nitko mu nije vjerovao, ali kad godinu dana nije odigrao nijedan profesionalni turnir mnogi su pomislili da ovaj put misli ozbiljno.
A onda je 2013. godine iz čista mira odlučio braniti titulu svjetskog prvaka. Bez treninga, bez profesionalnih mečeva, bez ikakve šanse za uspjeh. Jednostavno se pojavio na turniru (zahvaljujući pozivnici jer zbog godine neaktivnosti nije bio u krugu najboljih igrača koji sudjeluju na turniru) jer mu je doma bilo dosadno i – osvojio ga, što bi drugo. Apsolutno nitko to nije očekivao, a Ronnie je iz čista mira igrao najbolji snooker u svom životu. Poslije je otkrio da je uz rad sa sportskim psihijatrom Steveom Petersom uspio kontrolirati depresiju, ali je svejedno u pobjedničkom govoru nakon osvojene titule svjetskog prvaka još jednom najavio mogućnost mirovine, čisto da se ljudi ne opuste.
Ovaj put nije izdržao čitavu godinu bez snookera, ali birao je uglavnom turnire s kojih, ako poželi, može pobjeći kući. A danas, 5.5.2014., opet je tamo gdje mu je i mjesto. U domu snookera, teatru Crubicle, igra u finalu svjetskog prvenstva.
Na tribinama su njegova djeca i otac koji nakon 18 godina u zatvoru konačno sina može gledati uživo, oko Crubicle teatra vrzma se na tisuće fanova, a na zelenom stolu čekaju kugle koje nitko nikad s takvom lakoćom nije ubacivao kao ”The Rocket”.
Sve je na svom mjestu, osim Ronnieja.
Da su na stolu umjesto kugli slonovi, vjerojatno bi i njih promašio. Igra kao da se sinoć opet družio s bocom burbona, upravo je izgubio 5 frameova u nizu i ne izgleda kao da ga je briga.
Njegov protivnik, Mark Selby, za stolom briljira. Kugle ubacuje zatvorenih očiju i već tri sata nije promašio nijedan udarac. Ali, umjesto da se opušteno smješka tituli svjetskog prvaka, prije svakog udarca nervozno pogledava prema stolici u koju se letargično zavalio Ronnie.
Ako promaši i ako se u glavi ludog Ronnieja stvari poslože tako da danas, pred djecom i roditeljima, počne iskorištavati barem 15% svog talenta, Selby zna da mu je bolje sjesti među publiku i uživati jer za zelenim stolom ima mjesta samo za jednoga.
