Kada je James Rodrigez na utakmici protiv Urugvaja zabio, usudili bi se reći, jedan od najljepših golova u novijoj nogometnoj povijesti, postalo je jasno da Kolumbija piše jedno od najboljih poglavlja svoje nogometne povijesti. Temperamentni i emotivni, kao svi južnoamerički narodi, Kolumbijci će dane do sraza s Brazilom u borbi za polufinale, ne sumnjamo, dočekati u euforičnom ozračju.
Ipak, barem jednoj kolumbijskoj obitelji početak srpnja budi tužne uspomene, pogotovo onih godina kada je na programu Svjetsko prvenstvo. Drugog srpnja, samo dva dana prije utakmice sa Brazilom, navršit će se dvadeset godina od smrti Andresa Escobara, legendarnog stopera i jednog od vođa zlatne kolumbijske generacije, generacije za koju je i legendarni Pele proglasio jednim od glavnih favorita za osvajanje prvenstva u SAD-u, sada već davne 1994. godine…
Ali krenimo redom.
Kolumbija krajem osamdesetih bila je jedna od zemalja sa najvećom stopom kriminala na svijetu. Medellin, drugi najveći kolumbijski grad, u kojem je 13. ožujka 1967. godine rođen Andres Escobar, tih je godina bio više manje pod vlašću jednog drugog Escobara. O liku i djelu Pabla Escobara, najvećeg svjetskog drug lorda u povijesti Uskličnik je već pisao. Moć Pabla Escobara daleko je nadilazila veličinu Medellina – kontrolirajući oko 80% svjetskog tržišta kokaina, Pablo Escobar bio je jedna od najmoćnijih osoba na cijelom kontinentu. U Kolumbiji je bio bog i batina, a često se dogodi da upravo takvi vole nogomet. Ipak, ovo nije još jedna priča o Pablu Escobaru.
U vrijeme dok je on probijao sebi put švercajući tone kokaina avionom, mladi Andres Escobar, tih i povučen momak, marljivo je sebi gradio put u nogometu. Što, naravno, u Kolumbiji osamdesetih nije bilo nimalo lako zbog premreženosti mafije kojoj su transferi igrača bili idealan poligon za pranje novca, a što su brojni igrači podržavali jer su na taj način i oni mogli dobiti dio kolača.
Ali, naravno, priča o Andresu Escobaru ne bi zaslužila da bude ispričana da on nije bio drugačiji.
“Ovaj sport prikazuje povezanost života i igre. U ovom sportu nema smrti. U nogometu nitko ne umire, nitko ne biva ubijen. U nogometu je sve zabava i uživanje”, svoju fascinaciju nogometom jednom je, kao mladi igrač, Andres Escobar ispričao novinaru. Za Escobara, a svjedoči tome i ova rečenica, nogomet je bijeg od surove kolumbijske stvarnosti, bijeg od nepravde praćene brojnim ubijanjima koja su bila svakodnevna pojava na ulicama kolumbijskig gradova.
Nogomet je za Andresa bio svrha i smisao postojanja, ali nikada sam sebi svrhom. Da je možda bio malo bezobzirniji, da ne kažemo pametniji, mogao je Andres umirovljeničke dane sada sretno živjeti sa Pamelom Cascardo, dugogodišnjom ljubavi koju je nakon Svjetskog prvenstva planirao oženiti. Tko zna, kao umirovljeni nogometaš možda bi sada u nekom talijanskom studiju komentirao utakmice svoje rodne Kolumbije sve se praveći da ga ne zanima što se o njegovom komentiranju piše po Facebooku.
Kažemo, mogao je Andres puno toga napraviti da je bio malo sebičniji. Mogao je ranije otići u Europu, ostvariti zavidnu karijeru, imati seks skandale, biti sukomentator i voziti Maybacha. Ali nije. Andresu je ispred nogometa uvijek bila njegova obitelj i zemlja koja je upravo početkom devedesetih u nogometu vidjela bijeg od surove stvarnosti. A taj bijeg zvao se nogometna reprezentacija.
Andres Escobar prvo je sa svojim Atletico National Medellinom osvojio Copa Libertadores, južnoameričku verziju Lige prvaka. Bilo je to prvi puta u povijesti da je to pošlo za rukom nekom kolumbijskom klubu. Pomogao je reprezentaciju gurnuti na svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji gdje su, evo zanimljivosti, u skupini među ostalim igrali i s Jugoslavijom, te izgubili 1-0. Ispali su u osmini finala izgubivši od Kostarike 2-1, ostvarivši najbolji plasman koji će oboriti tek 24 godine kasnije, pobjedom nad Urugvajom i plasmanom u četvrtfinale u Brazilu. Ali tek nakon Italije počinje kolumbijska nogometna priča. Predvođeni legendarnim Carlosom “El Pibe” Valderramom, Escobarom, Herrerom i drugim igračima mahom iz Atletico Nationala i konkurentskog America Calia, a kojima će se 1993. pridružiti legnedarni golgeter Faustino Asprilla, kolumbijci su počeli igrati vrhunski nogomet. Utakmicu za utakmicom, njihov nogomet bio je poput pjesme. Pobjeđivali su s ogromnom lakoćom, a malo po malo svojim su partijama ujedinili cijelu državu, vrativši državi, nakon godina sramoćenja zbog trgovine drogom, ugled u svijetu, te vrativši Kolumbijcima ono što su iz istog razloga izgubili – samopouzdanje i ponos.
Kolumbija je jednostavno protutnjala kroz kvalifikacije. Bili su prvi u skupini, ispred Argentine, Paragvaja i Perua, razbivši u posljednjem kolu Argentinu u gostima sa nevjerojatnih pet naprema nula. Bila je to jedna od najboljih partija viđenih te godine, te će svakako dugo vremena ostati jedan od najsramotnijih argentinskih poraza.
Plasman na Svjetsko prvenstvo, a pogotovo razvaljivanje Argentine digli su moral, kako igračima, tako i navijačima diljem zemlje. Odlične partije nastavili su i u pripremnim utakmicama. Očekivanja su bila velika.
Gorak okus Svjestkog prvenstva
Kolumbiju su kuglice svrstale u skupinu A, zajedno sa Rumunjskom, Švicarskom i domaćinom SAD-om. Ali, ne kaže se uzalud da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće. Kolumbijci su protiv Rumunja krenuli odmah jako. Stiskali su i grizli, stvarali prilike, ali lopta jednostavno nije ulazila u gol. A onda se dogodio šok – praktički iz prvog napada koji su uspjeli organizirati, Rumunji su iskontrirali Kolumbijce i poveli. Novi šok uslijedio je nešto kasnije kada je legendarni Hagi sa tridesetak metara iskosa na krivoj nozi uhvatio vratara spektakularno ga lobovavši za dva nula, zabivši jedan od onih golova koje daješ i primaš samo jednom u životu. Iako su Kolumbijci, kao vidno bolja momčad, stisnuli još jače, rumunjski vratar radio je čuda na golu, a krajnji rezultat bio je 3-1 u korist Rumunja. Bio je to pravi šok na otvorenju Svjetskog prvenstva.
Ako protiv Rumunjske nisu imali sreće, utakmica protiv SAD-a bila je enciklopedijski primjer prave nesreće za Kolumbijce. Da se razumimo, SAD je također pružio odličnu partiju, ali da je pravde bilo, Kolumbijci bi već nakon dvadesetak minuta vodili sa barem jedan na prema nula. A onda je došao i taj nesretni trenutak. Igrala se trideset peta minuta kada je Escobar jednu neugono ubačenu loptu sa strane, prilično sličnu onoj kakvu je Marcelo pospremio u vlastitu mrežu protiv Hrvatske, želio izbaciti u korner. Loptu je loše zahvatio i umjesto u korneru završila je u vlastitoj mreži. Od šoka se Kolumbija nije oporavila do kraja utakmice – izgubila ju je sa 2-1. Bilo je jasno da Kolumbijici, koji su u SAD došli s velikim očekivanjima, već nakon grupne faze idu kući. Pobjeda od 2-0 nad Švicarskom bila je nikakva utjeha.
Pucanj koji će promijeniti sve
U Kolumbiji je stanje bilo prilično teško. Reprezentacija je velikom broju ljudi bila glavna preokupacija, a nakon što je reprezentacija pala bez ispaljenog metka nije im ostalo ništa drugo nego da, sa okusom gorčine u ustima, nastave sa svojim nesretnim životima. Iako se nogometašima predlagalo da se klone ulica i ljudi, Escobaru se ta ideja činila neprihvatljivom. Štoviše, kao čovjek koji je više puta tokom karijere pokazivao da će sa svojim narodom dijeliti dobro i zlo, Escobar je otkazao višetjedno obiteljsko krstarenje po SAD-u jer mu se to činilo kao bježanje od problema i izdaja ljudi kod kuće kojima je dužan, mislio je, pogledati u oči i objasniti da se sranja kao što su autogolovi i loša sreća jednostavno ponekad dogode.
Escobar je bio vrlo cijenjena osoba kod kuće. Često je naglašavao problem siromaštva u Kolumbiji, štoviše u više je navrata osobno išao i potrebitima donirao novac. Na glasu je bio kao pristojan momak koji iza sebe, za razliku od velikog broja nogometaša, pa i nekih reprezentativaca, nije imao nikakvu mrlju niti aferu. Vjeran svojoj djevojci, skoro supruzi, Andreasa mnogi pamte kao uvijek nasmijanog momka i, što je najvažnije, spremnog na dijalog sa svima. Da je omiljen bio je svjestan i on sam, a zbog toga je vjerojatno i tog kobnog dana odlučuo izaći vani s prijateljima.
Humberto Muñoz Castro, tjelohranitelj u Medellinu poznate braće Juan Santiaga i Pedro David Gallóna, na parkiralištu ispred jednog kluba u Escobara je ispalio šest hitaca iz pištolja. Navodno je nakon svakog hica vikao “goool” imitirajući kolumbijske televizijske komentatore.
Andres Escobar, jedan od glavnih junaka kolumbijskog nogometnog, ali i nacionalnog preporoda osamdesetih i devedesetih godina, umro je na podu parkirališta jednog medellinskog kluba. Ubojstvo, koje se dogodilo dok je svjetsko prvenstvo još uvijek trajalo, zgrozilo je svijet. Sve ono što je kolumbijska reprezentacijama dobrim igrama napravila ranijih godina da vrati samopouzdanje napaćenoj zemlji, sada je opet palo u vodu. Vijest je kao bomba odjeknula svjetskim medijima, a Kolumbija je ponovo postala država poznata jedino i isključivo po kriminalu.
Munoz Castro osuđen je na 43 godine zatvora, ali je pušten nakon samo 11 godina, 2005. godine i to zbog dobrog vladanja. Navodno je Escobara ubio jednostavno jer mu je došlo, bijesan na pogrešku svog reprezentativca. Ipak, teza da je Escobarovo ubojstvo bilo naručeno od strane kladioničarske mafije koja je zbog neplasmana dalje izgubila velike novce, nikada nije posve napuštena.
Bio je to prvi, a pokazat će se nažalost vrlo brzo, i posljednji Escobarov autogol u životu.
Je li se tragedija mogla izbjeći? Definitivno da. Da je Escobar prihvatio planirani odmor u SAD-u ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Imao je Escobar i ranije poziva u Europu, ali uvijek je govorio kako mu se nigdje ne žuri i kako želi još biti u Kolumbiji. Ipak, nakon svjetskog prvenstva Escobar je mislio da je došlo vrijeme za okušati se u Europi, te je sve bilo sređeno s talijanskim Milanom.
Ali, još je bio u Kolumbiji, a on, kako smo rekli, nije bio čovjek koji će bježati od problema. Pogotovo iz razloga što on probleme nije stvarao. Je li Escobar zaslužio ovako završiti? Naravno, to je retoričko pitanje. Nitko, pa ni najgori kriminalac, kao što je bio njegov prezimenjak koji je skončao također na ulici nekoliko mjeseci ranije, ne zaslužuju ovakvu smrt. Ipak, usudili bismo se reći, Andres ju je zaslužio najmanje od svih. Bilo je tih godina u Kolumbiji nogometaša koji su bili rado viđeni gosti i prijatelji brojnih mafijaških bossova, nije taj trend zaobišao niti kolumbijsku reprezentaciju. Ipak, Andres je bio miljama daleko od toga, te je upravo stoga njegova smrt još nepravednija.
Nakon njegove smrti nogomet je uvelike umro u Kolumbiji. Brojni igrači oprostili su se od reprezentacije, puno ih je odlučilo sreću tražiti vani. Iako su se plasirali na prvenstvo 1998. godine, tamo nisu učinili apsolutno ništa. Na svjetsko prvenstvo će se vratiti tek 2014. godine u Brazilu, te će 4. srpnja, samo dva dana nakon dvadesete godišnjice smrti nesuđenog kapetana (trebao je preuzeti kapetansku vrpcu nakon umirovljenja Valderame) odigrati povijesnu prvu četvrtfinalnu utakmicu protiv Brazila.
Može li nogomet iz drugog pokušaja učiniti Kolumbiju barem malo sretnijom zemljom? Pokazat će vrijeme.
Inače, o ovom dijelu kolumbijske povijesti snimljen je odličan dokumentarac. The two Escobars je priča koja prati, sa jedne strane, drug lorda Pabla Escobara, a s druge strane, čovjeka s kojim nije dijelio ništa osim prezimena, a i to slučajno, Andresa Escobara.